pain...pain...pain is all i have...
sam naslov je reko svoje...tuga i bol trenutačno vlada mojim životom...
izgubila sam osobu koja mi je bila poput bake...i tek sam danas shvatila da mi je puno značila.
tek danas...a ona je otišla u subotu...otišla je u svijet anđela...anđela sa bijelim krilima...
neke stvari shvatiš tek kad ih izgubiš...ali onda je uvijek kasno...ali imam svoju ljubav koja me drži...
koja me drži da ne potonem do samog dna...nisam puno propatila u životu..ali ovaj svijet...
prijatelji do kojih mi je stalo mi zabijaju nož u leđa...obitelj koja bi mi trebala pomoć i bit mi podrška,još više me bacaju u očaj...osoba koja me razumije nije pokraj mene nego u sasvim drugom gradu..ne znam ništ..al znam da je ljubav koju osjećaš prema nekoj osobi najljepša...ali..i da znaš da ti je ta ljubav uzvraćena..
?!?!?!
razmišljam..razmišljam o životu...kako živjeti..kako se buditi svako jutro kad znaš..kad znaš da te čeka opet nešt što će ti upropastiti cijeli dan...mrzim ljude...mrzim svijet..mrzim nepravdu...mrzim sebe...zatvorena sam,,,nemogu se opustit..nemogu se zezat..ne mogu bit sretna barem trenutak...ubija me sve...svaka sitnica me izbaci iz takta...razumijem ljude koji me ne podnose..koji više vole ljude koji su sa mnom nego mene,,,ipak ja ništ ne vrijedim,,,ja sam crna ovca gdje god se pojavim.,..osjećam se nepotrebno...volim bit sama...u tišini..u suzama...bez ikog...samoća...to...upravo to mi je sad potrebno..ništa više...svi mi govore da se opustim..svaki dan me pitaju zašto sam takva..ali..takva sam kakva sam i boli me za druge...nisu mi potrebni..sama sebi sam dovoljna...i uvijek ću bit višak...
my life...
i know...life is pain...ne znam zašto postoji bol...zašto ljudi moraju patit...zašto jednostavno sve nije savršeno i sve kako treba bit...puno razmišljam o životu i ne nalazim smisao svemu tomu...tonem..tonem do samog dna...a ne želim...imam osobu koja me drži..jedina osoba koja me prihvaća takvu kakva sam...bez nekog nepotrebnom zanovjetanja da se moram prestat živcirat...i razmišljat o glupostima...ali...jednostavno mi ne uspijeva...previše me strah...bojim se...povlačim se u sebe...šta je to sreća? više ne znam...ima puno osoba kojima je puno puno gore nego meni...al uvijek nam se naš problem čini najvećim i pitamo se zašto mi...zašto baš ja moram bit ta kojoj nejde u životu?! al..sve ima svoj smisao..ne,,šta ja to pričam...uvjeravam sama sebe da će sve bit dobro...hoće...mora...znam to...želim to..ali,,opet..ne...ne znam šta će bit sutra...bojim se..užasno se bojim...strahujem i strahujem iz dana u dan...bojim se bit doma...bojim se života.....jako...
23.04.2007. u 18:40 | 7 Komentara | Print | # | ^